Szigetvár
Szigetvár se nalazi u južnozadunavskoj regiji, na mjestu susreta obronaka brdovitog Zselica te južnih niziskih krajeva. Do grada se stiže cestom iz smjera Budimpešte i Barče državnom cestom broj 6, iz smjera Kapošvara pak državnom cestom broj 67. Od Pečuha, kulturne prijestolnice Europe, udaljen je oko 35 km.
Taj dio poplavnoga područja potoka Almás nastanjen je tisućljećima, tu je oduvijek prolazio važan put, a na tom nakvašenom području nastanili su se i naši preci. Po mišljenju arheologa u blizini se nalazilo naselje Limosa utemeljeno od Rimljana, nakon što su isti pobijedili Kelte. Za vrijeme seobe Mađara u okolici se nastanilo pleme Botond. Po nekim istraživačima nastanak naselja s gradskim obilježjima može se zahvaliti redovnicima. U XV. stoljeću naselje se razvija u pravi srednjovjekovni grad.
Područje današnje tvrđave, otok sjeverno od grada vjerojatno je pripadao plemićkoj obitelji čiji se prvi poimence poznati član, Antimije Sigetski smatra utemeljiteljem tvrđave. Njegov potomak Osvald Sigetski u prvoj trećini XV. stoljeća daje izgraditi trokatni toranj od opeka, koji će poslužiti središtem kasnije izgrađene viteške tvrđave. Godine 1473. okolica dospijeva u posjed obitelji Gara, potom obitelji Török iz Enyinga. Nakon Mohačke bitke Siget postaje veoma značajna pogranična utvrda. Nakon što su Turci 1541. zarobili Bálinta Töröka Siget 1543. dospijeva u vlasništvo kralja Ferdinanda I., na taj način postaje kraljevskom krajiškom utvrdom. Radi otpora protiv turskoga napredovanja tvrđava se pregrađuje u suvremenu utvrdu. Hrvatski ban i Kapetan zadunavski Nikola Zrinski 1561. postaje zapovjednik obrane Sigeta. Nakon zauzeća tvrđave 1566. Turci odvode u ropstvo ili progone hrvatsko i mađarsko stanovništvo grada. Napredovanjem Turaka Siget dobija sve veću vojnu i javnoupravu ulogu. Na području današnje županije Baranje tu se održala najdulje turska vlast, postrojbe pukovnika Vecchija u veljači 1689. utvrdu uspjijevaju zauzeti samo izgladnjivanjem branitelja i pogodbom o slobodnom odlasku.
Uslijed promijenjenoga načina ratovanja i vojne tehnike sredinom XVIII. stoljeća Siget gubi vojni značaj. Marija Terezija daruje grad plemićima, na taj način bacivši stanovništvo u kmetski položaj. Kasnije i sama tvrđava dospijeva u plemićke ruke, među vlasnicima nalazimo Ádáma Szilya, Ljudevita Feštetića, obitelj Wenckheim i Andrássy.
Koncem XIX. stoljeća nakon izgradnje željezničke pruge Pečuh-Barča grad se uključuje u krvotok države. Otvaraju se tvornice: 1881. parni mlin, 1884. tvornica cipela, 1937. tvornica konzervi. Zahvaljujući stoljetnom razvoju na 400. godišnjici junačke bitke, 1966. Szigetvár dobija naslov grada.
Mađarski parlament je 2011. – zbog neumoljive hrabrosti branitelja Sigeta, davanju primjera iz domoljublja i požrtvovanja – gradu Szigetváru dodijelio titulu „Grad heroj”(„Civitas Invicta”), na taj način se prisjećajući na junačka djela branitelja tvrđave 1566. te grofa Nikole Zrinskog.
